Da živimo u nekoj normalnoj zemlji u kojoj bi postojalo nešto što se zove banjalučka rock scena a da se pod tim ne podrazumijeva nekoliko skupina talentovanih ili dovoljno upornih koji se bore u krajnje neravnopravnim uslovima sa dominacijom primitivizma i estradnim turbo folk kičom, bend „Balkan express” bio bi ono što se zove AOR rock bend. Znači mejnstrim rock bend sa jakim osloncem u tradicionalnom blues i hard rock zvuku, vrhunskom sviračkom vještinom, kvalitetnom produkcijom i energičnim živim nastupima čiji se kvalitet mjeri količinom energije i znoja prolivenog na bini. Njihovu karijeru oblikovali bi oni sami i lični ukus publike sklone takvoj vrsti rock muzike… ”Balkan express” sve to u najvećoj mjeri jeste, ali kao ni mi, ni oni ne žive u baš normalnoj zemlji tako da im preostaje samo da nastave da se bore u tom, po svim pokazateljima, unaprijed izgubljenom ratu. Da bez obzira na sve prepreke, ostanu to što jesu i da im kao osnovno mjerilo vrijednosti i dalje bude reakcija publike ispred bine a ne broj prodatih albuma, emitovanih spotova, pažnja medija i količina novca na računima… Ono što je dobro jeste činjenica da gitarista i lider benda Momo Nikić u intervjuu za „Novi Reporter“ sasvim ubjedljivo i optimistično tvrdi da su oni bolji nego ikad i još više uporni da istraju. Činjenica da su za deset godina izdali dva albuma i odsvirali hiljade koncerata za njega nije hendikep nego časno istrajavanje u jednoj ne baš zahvalnoj sredini za bavljenje bilo kom vrstom muzike a kamoli rock’n’rollom…

Novi Reporter: Moram priznati da je najveća krivica na meni i bendu, naravno uzimajući u obzir neke objektivne okolnosti. Paradoksalno zvuči ali od rada na novom albumu udaljilo nas je to što smo imali mnogo posla kao muzičari. Mislim u smislu živih svirki, pošto smo kao cover band na klupskim svirkama svirali do iznemoglosti, pogotovo dok su međunarodne mirovne snage bile ovdje u većem broju… Tako da smo se bukvalno ulijenili u tom autorskom smislu. Do vremena da se bavimo sopstvenom muzikom u tom stvaralačkom aspektu došli smo tek kad je broj klupskih svirki opao. Tada smo mogli da komponujemo i vježbamo svoje pjesme. Sa druge stane ovdje je izuzetno teško u svakom pogledu: psihičkom, finansijskom, organizacionom… da snimiš i izdaš album sa ovom vrstom muzike, tačnije rečeno to se graniči sa nekom vrstom ličnog mazohizma. Ali u svakom slučaju ovo je moralo izaći iz mene pošto sam ja autor većine pjesama na albumu a sad kako je došlo to tog, to je stvarno duga i teška priča. (Smijeh.)

Album je sniman sa postavom koja je u personalnom smislu prilično izmijenjena u odnosu na staru postavu. Ko su novi ljudi i kako si zadovoljan saradnjom sa njima i samim procesom rada na albumu?
Pa, u odnosu na posljednji album, praktično sam samo ja ostao od stare postave… Ali to je ipak period od 10 godina tako da je u neku ruku i to razumljivo. Na ovom našem prostoru gdje se prilično teško živi i od nekih sigurnijih poslova nego što je to muzika teško je sačuvati stabilnost bilo čega.
A mi smo bend koji na sreću ili nažalost u svakom pogledu dijeli sudbinu naše okoline. Ljudi su odlazili iz benda zbog nekih svojih poslova i problema a ne zbog nekih naših međusobnih nesuglasica…
Najveći problem bio je odlazak pjevača, ali imali smo više sreće nego pameti kad smo prošle godine bukvalno naletjeli na Oskara, novog pjevača, koji se fantastično uklopio u bend, čini mi se, bolje nego da smo ga tražili.
Klavijaturista je tu već dvije-tri godine, basista Aco uz mene najstariji je sa stažom a bubnjar Damir već jednom je svirao bubnjeve u jednoj od postava. To su u principu ljudi iz našeg okruženja, koji su manje ili više povezani na neki način sa bendom, pa je teško reći da su to novi ljudi. Preciznije bi bilo reći “novi stari ljudi”. (Smijeh.) Što se tiče samog snimanja albuma napravili smo određen korak naprijed. Prvenstveno tim što sam ja u svom malom studiju u kom sam radio neke manje projekte poput snimanja reklama i sl. uspio postepenim dokupljivanjem opreme uspio da stvorim kvalitetne uslove da radim studijsko snimanje benda, bolje studijske uslove uopšte. U saradnji sa NGO „Oxigen“ uspjeli smo da obezbijedimo dvije prostorije za kvalitetan studio i umjesto da dajemo lovu negdje sa strane za snimanje probali smo da svojim snagama odradimo taj posao. S tim da moram naglasiti da se ne bih usudio na to da nije bilo Bore Dražića, našeg prijatelja koji živi u Kanadi i radi kao studijski inženjer tona na mnogim velikim projektima poput rada sa Brianom Adamsom i drugim velikim imenima…, da ne nabrajam sad…
Njegovo iskustvo bilo je ključni faktor prilikom postavljanja studija i većeg dijela snimanja albuma, jer bez njegove pomoći mi bismo još uvijek lutali u produkciji. Uglavnom, ta varijanta da snimamo u svom studiju i da sredstva ulažemo u sebe, umnogome je odredila proces rada na albumu koji je tekao prilično opušteno i bez grča, što se nadam čuje na albumu… Ja sam u svakom slučaju zadovoljan jer smo u dobroj mjeri uspjeli prenijeti u zvuk ono što smo zamislili u svojim glavama…

Evidentna je i izmjena zvuka u nekoliko pjesama, čuju su uticaji funka, eksperimentisalo se sa vokalima i klavijaturama… Šta je uticalo na takve poteze i krajnji zvuk albuma?
Nakon deset godina studijske pauze bilo bi krajnje glupo da ništa nismo mijenjali. Mnoge su stvari uticale na krajni zvuk recimo upotreba klavijatura dala je poseban štimung… Njihovom upotrebom gubiš na bazičnoj rock energiji ali dobijaš u širini i punoći zvuka, što je još više potcrtano upotrebom pratećih vokala… Iako su po mom mišljenju dvije, tri pjesme mnogo žešće nego sve one na prethodnom albumu, no u suštini ostali smo na kursu klasičnog rock zvuka sa nekim uticajima onog što se danas svira a što se poklopilo sa našim ukusom…

Koliko je teško ovdje izgurati takvu vrstu muzike i da li je uopšte moguće doći do uspjeha bez upliva u estradne šeme i banalizaciju zvuka?
Ma, ovdje je uspjeh kad se uopšte baviš tim i još si živ a da se opet ne vodiš kao totalna budala. Otprilike, to je posao kao iz onog vica o zanimanju distributera čvaraka u Teheranu, to ti je baviti se rock’n'rollom u Banjaluci… Čudnom gradu koji nikako da se otrgne od tog provincijskog sindroma iako je sve veći i sve ljepši, koji sve više uspijeva da uhvati tehnološki priključak sa svijetom ali i dalje čuva taj uskogrudni malograđanski mentalitet. Taj strah od pokušaja forsiranja bilo čega kvalitetnog a prepoznatljivo banjalučkog. Jednostavno rečeno kao da nemamo infrastrukturu da izbacujemo nešto kvalitetno na površinu što je samo po sebi za grad od 300.000 stanovnika malo čudno… Ne mislim tu samo na rock’n'roll, isto je sa sportom i estradom bilo koje vrste… Da me neko pogrešno ne shvati, „Balkan express“ ima podršku većine medija i niko nam nije zalupio vrata kad nam je bila potrebna pomoć, ali generalno gledano bio bih sretan da postoji izgrađena muzička infrastruktura, da je moj posao samo da sviram a ne da se bavim desetinom sporednih aktivnosti zbog kojih muzika ispašta…

Da li u postoji mogućnost kompromisa, mislim na dileme tipa: da li se od ovog može živjeti, plaćati račune a sačuvati muzičku slobodu i integritet?
Ne znam, teško mi je dati decidiran odgovor tipa može ili ne može… Konkretno od rock’n'rolla kao profesionalni muzičar teško je živjeti. Ja lično, muzikom se bavim i kroz druge aktivnosti, imam muzički studio, pišem pjesme za druge ljude… tako da sastavljam nekako te životne račune. Isto kao i ostatak benda koji, takođe ima neke poslove koji su povezani sa medijima ili muzikom na ovaj ili onaj način. Ali kako sad stoje stvari teško da se može samo od rock’n'rolla živjeti… Ja se još uvijek nadam da će se stvari promijeniti i da će muzika biti naš jedini posao…

Šta je kod tebe bila ta inicijalna kapisla koja te prelomila u odluci “živjeću od muzike bez obzira na sve”?
Ma, nije to kod meni nikad išlo tako tipa “ja sam sa 15 godina odlučio baviću se muzikom u profesionalnom smislu”. To je u početku bio samo moj dječački san, u doba kad su rock muzičari bili face a rock muzika glavna zabava. Danas stvari stoje mnogo drugačije, taj početni idealizam mnogo se izmijenio. Rock muzika kod nas je na margini muzičkih dešavanja, u svijetu je postala mnogo više industrija nego kreativno stanje duha koji je imao tu moć da utiče na živote mnogih ljudi i da ih kreira. Nekako mi se čini da je u mom slučaju to više bila stvar sudbine nego svjesnog izbora, sticaj raznih okolnosti… Nekako se s vremenom ispostavilo da ja ne znam ništa dugo da radim nego da kopam kanale ili da sviram, pri čemu mi je jasno bilo da je sviranje daleko lakše za preživljavanje, mada se ne bojim ni kopanja kanala. (Smijeh.)

Koji su ti muzički favoriti bili nekada a koji sad i koliko promjena tvog ukusa utiče na zvuk „Balkan expressa“?
Bilo bi glupo reći da na naš zvuk nisu uticali neki noviji rock bendovi, to se jasno čuje na albumu, od „Peppersa“ do „Pearl Jam“, da sad ne nabrajam redom… Činjenica je da nismo mi izmislili rock’n'roll nego Amerikanci i da smo iz naše pozicije osuđeni da tapkamo za njima u svakom pogledu od kreativnog do finansijskog. No, to ne znači da mi svoj dio posla treba da obavljamo loše. Nekad je to kad posmatramo sa praktične strane bio mnogo teži posao, ja sam morao da se nanosam opreme ovim starijim muzičarima da bi mi zauzvrat pokazali poneku foru na instrumentu. Danas je to mnogo lakše, MTV, Internet, elektronski instrumenti, sempliranje… sve je to muziku učinilo mnogo dostupnijom, iako sa druge strane to daje neke čudne rezultate. Danas na računaru imaš programe koji ti bukvalno pokazuju gdje šta da odsviraš, gdje koji prst da staviš a čini mi se da nikad manje svirača nije bilo. I to ne u smislu nekih gitarističkih heroja jer ni sebe nikad nisam gledao u tom svjetlu već kao kompletnih muzičara čiji instrument zvuk oblikuje zvuk benda i pjesama koje svira… Od konkretnih imena, nekad i sad najviše su mi odgovarali B.B. King, Eric Klepton, Karlos Santana… uopšte blues-rock gitaristi… Nisam nikad imao sklonosti ka toj vrsti gitarista -pirotehničara poput Satriania, mislim tu se mora poštovati sama tehnika i vještina ali nema tu puno emocija. Od tih, uslovno rečeno mlađih gitarista najviše mi leži stil Johna Frusciantea iz „Peppersa“. Od domaćih gitarista, definitivno Točak. Po mom mišljenju, on je možda najjači i najoriginalniji muzičar sa Balkana kompletno… Gitarista koji ima toliko specifičan ton i stil sviranja, da ga možeš prepoznati među hiljadu gitarista što je osobina samo velikih. Cijenim ja od tih starijih gitarista i Vedrana Božića, i Jelića iz „YU grupe“, Stefanovskog ali bez ikakvog razmišljanja izdvojio bih Točka kao najvećeg…

Kakvi su muzički planovi „Balkan expressa“ za budućnost? Da li su pjesme kao “Urbana Ana” i neke druge u kojima je naglašena ta eksperimentalna ritmička struktura i upotreba klavijatura, putokaz novog zvuka?
Vjeruj mi, toliko nas je iscrpilo u svakom pogledu snimanje novog albuma i ove kadrovske promjene koje smo imali, da mi je teško razmišljati o nekoj daljnjoj budućnosti benda. Prošla godina nam je uopšte bila jako teška, dugo smo bili u studiju, nismo svirali, postojala je dilema da li će album uopšte izaći… Tako da sad niti mogu niti želim da imam planove u vezi s pisanjem i komponovanjem pjesama… Zasad želimo da se koncentrišemo na promociju ovog albuma, da ga čuje što više ljudi na ovaj ili onaj način, kroz žive svirku, pirateriju, regularnu kupovinu, nije važno, važno je da je najzad izašao… Zvaničnu promociju održali smo 1. aprila, bio nam je zgodan datum u skladu sa nazivom albuma “Ša, la, la, la”, snimili smo dva spota i još je jedan u planu. ATV nam je odradio snimku kompletnog koncerta… znači to su kratkoročni planovi. Sigurno je da u sljedećih pola godine neću razmišljati u tom kreativnom smislu, makar ne u nekom organizovanom smislu. Zasad se bavimo pretvaranjem “Balkan expressa” u autentični banjalučki live proizvod, bez nekih nerealnih pokušaja da, je l’ mi sad postanemo “velike zvijezde”, tako što ćemo se pojaviti na nekim srbijanskim televizijama i sl. Svjesni smo da je za to potrebno mnogo stvari, ne samo muzičkih. Ono što ja mogu garantovati jeste to, da ko god dođe na naš koncert neće biti razočaran našim sviranjem i količinom energije na bini…
Od prvog albuma “Balkan expressa” do novog albuma, drugog po redu “Ša la la”, protekla je skoro pa čitava decenija. Ko je kriv za toliko dugu pauzu?
Nikić: